Povijesni pregled - opširnije

PRAPOVIJEST -Tragovi ljudskoga života na istarskom poluotoku vode nas  daleko u prapovijest. Pradavni žitelji Istre živjeli u špiljama i njihovi su tragovi do sada otkriveni pretežno na krasu. U najnovije vrijeme pronađeni su i ostaci špiljskoga čovjeka u šljunku pećine Šandalja, nedaleko od Pule (nađen je gornji lijevi sjekutić zubala). Stoga je, tvrde povjesničari, istarski poluotok nepobitan dokaz, da je upravo tu Homo erectus počeo izgrađivati temelje buduće civilizacije staroga kontinenta, kasnije nazvanog Europa.

HISTRI I LIBURNI - U željezno doba (I. tisućljeće prije Krista)  Istra je najvećim dijelom bila naseljena ilirskim plemenima. Na području zapadne i središnje Istre sve do obronaka Učke obitavali su Histri, po kojima je Istra dobila ime. Njima srodno pleme Liburni živjeli su od rijeke Raše na istok i protezali se današnjim Hrvatskim primorjem do Krke u Dalmaciji. Taj je dio Istre nosio  naziv Liburnija, pod kojim je danas poznat kraj od Plomina do Rječine. Na sjevernim su rubnim dijelovima Istre, na Krasu bili Japodi, ilirsko-keltskoga podrijetla.

Istarska su ilirska plemena imala kontakte s grčkom civilizacijom, o čemu svjedoči i mit o Argonautima i legenda o osnivanju Pule.

Iz ilirskog su doba ostali mnogi ostaci materijalne kulture, koji se mogu naći po čitavoj Istri. Najpoznatija su ilirska gradinska naselja, tj. utvrde na brežuljcima, građeni tehnikom suhozida velikim kamenim blokovima. Današnji toponimi - gradina, gradinje, gradište, gračišće, kaštelir (prema tal. castelliere ), dokaz su tih ostataka.

KELTI - Oko 400. godine prije Krista selili su se Kelti od zapada prema istoku. Jedan dio naselio se u sjevernoj Italiji, a drugi u Panoniji. Prodrli su i u Istru, gdje su podjarmili dio ilirskog stanovništva, osobito one u gorovitim predjelima, ali se s vremenom  potpuno asimiliraju s Histrima.

RIMSKO RAZDOBLJE - Šireći svoju vlast na istok Rimljani su, nakon zauzimanja Cisalpinske Galije i zemlje Veneta, koja je graničila s Istrom, 181. godine prije Krista izgradili  tvrđavu Akvileje (Oglej) i na taj način stvorili bazu, ne samo za obranu svojih istočnih granica, već i za daljnje prodiranje na istok.

Uvidjevši opasnost za svoju zemlju, Histri su nastojali omesti gradnju Akvileje, ali u tome nisu uspjeli. Da su pravilno politički i vojnički ocijenili važnost Akvileje, kao neprijateljskog uporišta, vidjelo se kasnije, kada su gospodari Akvileje (akvilejski patrijarsi) nekoliko stoljeća (sve tamo do 16. st.) vladali dijelom Istre. U vrijeme gradnje Akvileje u Istri su već postojali gradovi, što dokazuje viši stupanj tadašnje društvene organizacije. Mnogi od tih gradova postoje još i danas i nose ista imena, samo modificirana prema jezičnim zakonima kasnijih stanovnika, najprije Romana, a zatim Slavena. Današnji je Plomin stara istarska Plomona (lat. Flanona, tal. Fianona), Labin je Albona, Pola - Pula, Tergeste - Trst, Tarsatica - Trsat, prijestolnica Histra Nesactium su Vizače i tako dalje.

Rat protiv Histra g. 178 - 177. pr.Kr. vodio se u dvije etape. Nakon početnog neuspjeha g. 178. Rim je izvršio opsežnije pripreme i u proljeće 177. godine pr. Kr. njegova vojska počinje osvajati jednu za drugom utvrde u Istri. Do odlučne bitke došlo je kod utvrđenog gradinskog naselja Nesactiuma, gdje se pred Rimljanima sklonio  posljednji  ilirski kralj Epulon s mnoštvom naroda. Povjesničar Livije navodi da je obrana popustila tek kad su Rimljani spriječili dopremu vode. Rimljani su tada zauzeli Nesactium, potpuno ga porušili, a Epulon i njegovi vojskovođe izvršili samoubojstvo. Od tada u Istri započinje razdoblje rimske prevlasti. Rimljani su vrlo uspješno proveli kolonizaciju Istre. Unatoč i dalje jakom otporu Histra, te ustanku iz 129. godine pr.Kr., rimski su osvajači potpuno pokorili ilirske starosjedioce. Rimljani nastavljaju s osvajanjima prema istoku - 50. godine pr. Kr. pokoreni su Liburni. Pod rimsku je vlast tako došla čitava današnja Istra. Znatan ja dio stanovništva raseljen, a u Istru doselilo oko 15.000 Latina iz Italije.

Prvi rimski car Oktavijan August, na prijelazu milenija pomaknuo je granicu Rimskog carstva s rijeke Rižane na rijeku Rašu. Na taj je način pripojio veći dio  istarskog poluotoka sjevernoitalskoj  pokrajini Veneciji pod nazivom Venetia et Histria. Taj je teritorij sačinjavao italsku regiju. Istočna je Istra, tj. Liburnija, ostala u sastavu rimske provincije Dalmacije.

Poslije prve kolonizacije i romanizacije, kada je staro autohtono stanovništvo bježalo s južne i zapadne obale i sklanjalo se u brdovit i šumovit središnji dio Istre, nastaje razdoblje seljenja u obrnutom smjeru - iz unutrašnjosti k obali. Sada se već dobrim dijelom romanizirano stanovništvo ponovno vraća u južni i zapadni dio poluotoka, gdje je plodnija zemlja i gdje se razvijaju gradovi.

Propašću Zapadnoga Rimskoga  Carstva, 476. godine, Istrom su najprije zavladali Goti ( 476 - 539), a potom Bizant. U Istri će bizantska vlast potrajati sve do 788. godine.

DOLAZAK SLAVENA - U VI. i VII. stoljeću na istarski poluotok provaljuju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Slavena dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove  u većem broju dovodi Slavene. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala  franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana.

FRANAČKA PREVLAST - Kako dolazi do sukoba između  kmetova - doseljenika i razvlašćenih romanskih starosjedilaca franački car Karlo Veliki saziva  804. godine skupštinu na rijeci Rižani. Nagodbom je gradovima priznata samouprava, ali im nije vraćeno uzurpirano zemljište. Slavenska se kolonizacija nastavlja, pa su već u 11. st. neposredna zaleđa gradova bila po jeziku stanovnika slavenska, što svjedoče i službeni nazivi cesta  koje su vodile iz tih gradova (via sclavonica).

Potomci romanskih i romaniziranih seljaka sačuvali su se i u nekim selima južne i zapadne Istre - u Rovinju, Vodnjanu, Balama, Galižani i Fažani, dok su sve ostale poljoprivredne površine naselili Slaveni, ili su bili u tolikoj većini da su slavenizirali staro romansko ili romanizirano stanovništvo.

Po svjedočenju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10. se stoljeću hrvatska država prostirala sve do rijeke Raše. Hrvati u Istri organiziraju širu općinsku zajednicu kojoj su na čelu župani.

RAZNI GOSPODARI - Kao markgrofovija pod upravom franačkih vazala, Istra je isprva zajedno s Furlanijom činila Akvilejsku marku, podređenu bavarskom vojvodstvu. Slijedi niz promjena feudalnih gospodara, u kojima je Istra odcijepljena od Bavarske i pripojena vojvodstvu Koruške. Sredinom 11. stoljeća Istra postaje zasebna margrofovija, koju njemački carevi daju u nasljedni feud raznim velikaškim obiteljima.

U 12. su stoljeću porečki biskupi dali u leno Pazinsku grofoviju, kao zasebnu jedinicu, goričkim grofovima. Godine 1209. akvilejski je patrijarh dobio od njemačkih careva Istarsku margrofoviju kao feud akvilejske crkve. Taj je status Istra zadržala sve do 1420. godine. Pazinska je grofovija ostala kao izdvojeni teritorij.

U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, iako su formalno priznavali vlast patrijarha. U 12. se stoljeću bogate obrtom i pomorskom  trgovinom i sve više oslobađaju feudalne vlasti, što dovodi do formiranja gradskih komuna. Istarski su se gradovi osobito obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. Kopar, Izola i Pula ustaju g. 1145. protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima - Rovinjom, Porečom i Umagom - bila prisiljena da potpiše mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu g. 1195. morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata 1243.  Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine.

Kada je u 13. st. vlast patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.

RAZDOBLJE POD VENECIJOM I HABSBURGOVCIMA - Sredinom 15. stoljeća, ukinućem  vlasti akvilejskog patrijarha, Istra, izuzev Pazinske grofovije i Kvarnerskog primorja, dolazi pod vlast Venecije. U međuvremenu su Pazinsku grofoviju, krajem 14. stoljeća, naslijedili Habsburgovci, pod čiju je vlast došla i istočna obala Istre. Na taj je način Istra bila podijeljena između austrijsko-germanske i mletačko-romanske upravno političke vlasti.

Upravni centar mletačke Istre bio je Kopar. Kako nije bila uspostavljena jedinstvena vlast, Venecija postavlja posebnog kapetana s vojnom vlašću nad seoskim područjem Istre (paisenatico), koji je imao sjedište u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Mletački vojni zapovjednik područja koje je graničilo s austrijskim posjedom imao je sjedište od 1394. godine u vojnom uporištu Rašporu, a od 1511. godine, kada je Venecija izgubila Rašpor, u Buzetu.

Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Kako habsburška vlast nije imala prejak utjecaj, to je položaj hrvatskog življa  na tom području bio nešto povoljniji. Upravo na području Pazinske grofovije nastaju brojni primjeri hrvatske pismenosti, pod snažnim glagoljaškim utjecajem. O prisutnosti glagoljice svjedoče - Plominski glagoljaški natpis, supetarski fragment, Grdoselski ulomak, Humski grafit i Ročki glagoljaški abecedarij. Posebno mjesto u kulturnoj povijesti Istre ima Istarski razvod, poznati srednjovjekovni javno-pravni spomenik, koji precizno tumači razgraničenje istarskih seoskih općina i feudalnih gospodara. Razvod je nastajao u  duljem vremenskom razdoblju (od 1275. do 1395. godine), a napisan je na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku.

PROVALE TURAKA - Turskim prodorom na Balkan dolazi do velikih migracija stanovnika, koji iz osvojenih područja bježe i traže zaštitu u austrijskim i mletačkim zemljama. Turci su između 1470. i 1499. godine devet puta provalili u Istru. U tim je prodorima stradao osobito nezaštićeni dio Istre, izvan gradskih zidina, posebno mjesta na Ćićariji, zatim Roč, Hum, Draguća Posljednji su put Turci provalili u Istru 1511. godine, kada je  znatno stradala Pazinska grofovija.

Uz provale Turaka, druga pošast koja je uništavala Istru bila je kuga, koja je harala od 13. do  17. stoljeća - u 14. st. 12 puta, u 15. st.  14 puta  i u 16. st. 16 puta. Velike epidemije kuge gotovo  su desetkovale stanovništvo Istre, te su  opustjeli čitavi krajevi.

Provale Turaka, rat između Venecije i Austrije, 1508. do 1523. godine, te Uskočki rat od 1615. do 1618. donose u Istri daljnje razaranja. Stradala je gotovo čitava Istra. Potkraj tog razdoblja ( g. 1649 ) Venecija je izvršila popis stanovništva, prema kojemu je Istra imala 51 692 stanovnika, od toga mletački dio  49 332, a Pazinska grofovija samo 2 360 stanovnika.

Na opustjela su područja i Venecija i Pazinska grofovija nastojale privući nove stanovnike. Venecija je  kolonistima iz okolice Padove, Trevisa, Furlanije i Karnije nastojala naseliti opustjelu Puljštinu.

Najbrojnije je, međutim, bilo naseljavanje  stanovništva, koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na mletačko područje u Dalmaciji i otuda se prebacivalo u Istru. Novi su stanovnici bili Crnogorci, Arbanasi i Rumunji. Vremenom su se Arbanasi pohrvatili, dok su Crnogorci sačuvali svoju vjeru jedino u Peroju. Rumunji su svoj materinji jezik sačuvali samo u Sušnjevici i Žejanama.

U Pazinskoj je grofoviji bila slična potreba za novim doseljenicima, pa je car Ferdinand I 1532. godine naredio posebnim povjerenicima da na opustjele zemlje nasele bosanske prebjege i uskoke.

Porazom Turaka pod Bečom, 1683. godine, prestaje seljenje pred Turcima, pa se tim događajem i završava kolonizacija Istre.

ILIRSKE PROVINCIJE - Napoleonovim osvajanjem Italije, mirom u Campoformiju 1797. godine Francuzi su predali Veneciju, zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacijom, Austriji u zamjenu za Nizozemsku i Lombardiju. Ali Austrija nije prvih godina potpuno prisvojila  mletački dio Istre, već je u Kopru osnovala posebnu upravu pod nazivom Istria austro-veneta. U novom ratu između Francuske i Austrije Napoleon zauzima bivšu mletačku Istru i pripaja je kao poseban okrug, zajedno s Venecijom, Kvarnerskim otocima i Dalmacijom, Kraljevini Italiji.  Mirom u Beču, 1809. godine,  cjelokupan je istarski prostor pripojen Napoleonovim Ilirskim provincijama. Nakon poraza Napoleona u Bitki naroda kod Leipziga 1813 godine, Austrija već iduće godine zauzima Istru i formira jedinstvenu pokrajinu, s Trstom kao glavnim gradom. Od 1825. godine Istra je i dalje teritorijalna jedinica, ali s glavnim gradom Pazinom.

ISTRA POD AUSTRIJOM - Došavši u Istru, Austrija je ukinula francusko zakonodavstvo. Velikim ustavnim reformama austrijskoga carstva iz 1860. i 1861. godine Istra, pod nazivom markgrofovije, postaje austrijska pokrajina s određenom decentralizacijom uprave i pokrajinskim saborom u Poreču. Od 1867. godine namjesnik za područje Istre stoluje u Trstu.

Godine 1856.  Austrija gradi u Puli glavni mornarički arsenal, a od 1866. godine Pula postaje glavnom lukom austrijske carske mornarice. To pridonosi njezinom naglom urbanom razvitku. Stanovništvo se Pule za nepunih  pola stoljeća povećalo čak trideset puta.

Druga polovica 19. stoljeća, kao i razdoblje do 1. svjetskog rata, protekli su u znaku borbe za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Austrijskoj je upravi odgovarao takav razvoj događaja, jer su se na taj način zamagljivali problemi i prikrivala prava slika germanske dominacije. Hrvatsko je stanovništvo bilo pretežno ruralno i, osim dijela svećenstva hrvatske nacionalnosti, slabo obrazovano. Istarsko je gradsko stanovništvo bilo pretežno talijansko. Odnosi u  Istarskom saboru, zahvaljujući izbornom zakonu, pogodovali su Talijanima.

Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri  bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila - aktivirati narod  na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizatorska i kulturna postignuća  i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

U jednom od svojih prvih zahtjeva u Istarskom  saboru u Poreču zatražio je da uz talijanski jezik i hrvatski postane službeni jezik.

PRVI SVJETSKI RAT - Izbijanje 1. svjetskog rata ( 1914.) dovelo je do prekida nacionalnih borbi, ali su se istodobno jasno pokazali apetiti Italije za istočnom obalom Jadrana. U nastojanjima da dobije što veće ustupke, gotovo su godinu dana trajala tajna pregovaranja Kraljevine Italije s Antantom i Centralnim silama. Na kraju je došlo do sklapanja tajnog ugovora u Londonu, travnja 1915. godine, prema kojemu su Italiji za ulazak u rat na strani Saveznika obećani južni Tirol, Istra zajedno s Trstom i Goricom, te dio Dalmacije.

Ugovorom u Rapallu, 1920. godine Kraljevina je Jugoslavija prepustila je Istru Italiji.

RAZDOBLJE FAŠIZMA - Kako je uskoro u Italiji zavladao fašizam, talijanska je vlast odmah nakon dolaska u Istru počela sistematski zatirati sve oblike hrvatskog i slovenskog javnog i nacionalnog života. Bile su dokinute sve hrvatske škole, kulturne ustanove i udruženja, hrvatska su imena talijanizirana. Zabranjivalo se čak služenje hrvatskim jezikom u obitelji. Zbog svega toga uslijedio je masovni egzodus hrvatskog stanovništva u Kraljevinu Jugoslaviju. Uoči 2. svjetskoga rata bilo je u Jugoslaviji oko 70.000 Hrvata i Slovenaca, koji su emigrirali iz krajeva pod Italijom. Početak  organiziranog revolucionarnog rada u Istri, 1941. godine, povezan je s  povratkom pojedinih emigranata u rodni kraj.

DRUGI SVJETSKI RAT - Kapitulacija Italije u 2. svjetskom ratu, 8. rujna 1943. godine, izazvala je sveopći  narodni ustanak u Istri. Protjerana je  fašistička vlast, formirani su jači partizanski odredi, razoružane formacije talijanske vojske i karabinjera i oslobođena čitava Istra, osim Pule, Vodnjana, Fažane i Brijuna.

NOO Istre donosi 13. rujna 1943. godine proglas o oslobođenju Istre i njezinom pripojenju Hrvatskoj. Sedam dana poslije, 20. rujna 1943. godine, ZAVNOH potvrđuje te zaključke. Na Istarskom su saboru predstavnici Istre u Pazinu, 25. rujna 1943. godine, potvrdili odluku od 13. rujna i donijelo konačnu odluku o potpunom odcjepljenju od Italije i pripojenju Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji.

Njemačkom je listopadskom ofenzivom, 1943. godine, na trenutak ugušen antifašistički pokret na području Istre. Međutim, antifašistički se otpor brzo reorganizira i obnavlja. U prvim danima svibnja, 1945. godine, u sklopu završnih operacija za oslobođenje cjelokupnog južnoslavenskog prostora, oslobođena je i Istra. 9. svibnja 1945. godine na prostorima Istre i Slovenskog primorja više nije bilo neprijateljskih jedinica.

Istra je dala veliki doprinos pobjedi antifašističkih snaga. U ratnom razdoblju od jeseni 1943. do svibnja 1945. Istra bilježi 28.754 boraca s puškom u ruci, od kojih je poginulo preko 5.000 na raznim bojišnicama, dok je poginulih civilnih osoba bilo 5.802. Istodobno, u koncentracione je logore bilo odvedeno 21.509 osoba, a uhićenih i zatvorenih daljnjih 14.867 građanskih osoba. Spaljeno je i razoreno 5.567 stambenih i gospodarskih zgrada.

Odmah po zaposjedanju gradova od strane jedinica JA, u njima su vlast preuzeli gradski NOO-i, koji su se za to pripremali u zadnjim mjesecima rata. U tom se burnom razdoblju, punom previranja, dogodio nepotreban i nadasve žalostan egzodus dijela autohtonog talijanskog stanovništva, koji je uzrokovao nove promjene demografske slike Istre. Bilo je to vrijeme iseljavanja ne samo talijanskog, već i hrvatskog stanovništva. Uslijedila su i uhićenja istaknutih pojedinaca.

RAZDOBLJE POSLIJE 2. SVJETSKOG RATA - Područje je oslobođenih krajeva, Sporazumom u Beogradu, 9. lipnja 1945. godine, podijeljeno u dvije zone - zonu A i zonu "B". Zona "A" je bila pod anglo-američkom, a zona "B" pod jugoslavenskom vojnom upravom. Demarkaciona je linija išla od talijansko-austrijske granice prema Tarvisiju, odatle je slijedila rijeku Soču i zatim krenula na istok prema Gorici, te poslije širokog zaobilaženja Trsta ulazila u more južno od Milja. Zoni "A" je pripala Pula, s vrlo uskim kružnim pojasom. Sav je ostali teritorij činio zonu "B", pa je grad Pula činio malu zatvorenu enklavu koju je s ostalim dijelom zone "A" povezivala samo cesta  Pula-Trst. Ta je podjela definitivno izvršena sporazumom potpisanim u Devinu, 20. lipnja 1945. godine.

Mirovnim ugovorom u Parizu, u veljači 1947. godine, a koji je stupio na snagu u rujnu, Pula je kao dio zone "A" pripala Jugoslaviji, dok je od spornog teritorija sjeverno od rijeke Mirne do Milja i bivše zone "A" dogovoren još jedan apsurdan kompromis "Slobodni teritorij Trsta" (STT), tako da je zona "A" ostala netaknuta, a zona sjeverno od Mirne, tj. Bujština i Koparština, činile su zonu "B" STT-a. Taj teritorij nikada nije saživio onako kako su to bile zamislile zapadne sile, te je graničnim sporazumom koji su Italija i Jugoslavija potpisale 5. listopada 1954. godine u Londonu, granica između zone "A" i zone "B" te ostalog slovenskog teritorija postala privremena državna talijansko-jugoslavenska granica.

Konačna državna granica između dviju država utanačena je sporazumom u talijanskom gradiću Osimu, 10. studenoga 1975. godine.

U sastavu Jugoslavije, najveći je dio istarskog poluotoka, sukladno etničkom sastavu stanovništva, bio podijeljen između dviju republika, Hrvatske i Slovenije. Raspadom Jugoslavije, pošto su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznata kao samostalne i nezavisne države, njezine republičke granice postale su državne.

REPUBLIKA HRVATSKA - Početkom 1990-tih godina, raspadom Jugoslavije, Istra u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj  čini jednu od 20 hrvatskih županija.

Istarska županija predstavlja u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj vrlo važnu regiju. Značenje najzapadnije hrvatske županije, na razmeđi triju civilizacija, ne leži samo u izvanrednim poljoprivrednim, industrijskim, a posebno turističkim potencijalima i golemom spomeničkom i umjetničkom bogatstvu. Taj prostor, izmiješanog stanovništva, tradicija u kultura predstavlja dio europske civilizacije, zato Istarskoj županiji i jeste mjesto u velikoj europskoj obitelji, što je i potvrđeno 1994. godine, njezinim primanjem u Skupštinu europskih regija. Na istarski se regionalizam gleda sa simpatijama u zemljama s razvijenom demokracijom kao na autentičnu pojavu u ovom dijelu  Europe.